Bosanska

Hotelska soba.
Polusjena iza
djelimično prozirne store.
U sredini ležim.
Prosta forma oka
otkriva moju noć.
Sve je mirno,
linije ravne.
Okružuje me
paralizirana misao.
Osjećam
da je uskoro vrijeme
da krenem.
Limun je iscijedjen,
tijelo prekriveno
prašinom života.
Duša oblači
par udobnih cipela,
zna
da je kolone čekaju.

– – – –

Ispred nas otvoreni vidici,
daleka istorija,
prazan balkon,
i hladna kafa
na okruglom stolu
za dvoje.

Spremna si za posao.

– – – –

Kad moje usne
dotaknu tvoje rame
leptiri lete visoko
preko pragova čekanja
i mlaz krvi
kroz naše vene
razbija kamenac samoće.

– – – –

Sjedim na ivici kreveta
i posmatram te.
Oblačiš se.
Tvoja haljina
izgleda kao prozirna,
kao da mi otkriva
sve tvoje tajne.
Od ulice Kulina Bana
dostiže glas večernje molitve.
Razmišljam kako su nekad
potrebne posebne oči
da vide nečiju ljepotu.
Prilaziš mi i kažeš
da si dugo čekala.
Al’ da više ne čekaš.

– – – –

Želim živjeti s tobom
ostatak svog života,
kažeš.

I onda plešemo divlje,
cijelu noć,
kao kad talasi mora
okreću kamenje
na špicastoj obali.
I tad onaj tamni izuzetak
u tvom lijevom oku
postaje ljepši
od tvoje odvezane kose.

– – – –

U sjeni tijela
šljunak.
U sjeni duše
tuga.
U sjeni prošlosti
mi.

Sjedimo
i pijemo,
više no što možemo.

– – – –

Bose noge
dodiriju neravan pod,
ponegdje malo oštar.
Oprezno se krećem i
vidim na drugoj si strani,
otvaraš oči.
Kao nekad
proganja me tvoj pogled
u poluokruglom dijelu sobe.
Pitam se
čije tijelo gledaš,
od čega bježiš,
koga okružuješ,
uživaš li u mjestima
koje do sad nisi posjetila?

– – – –

Vidim te
na drugoj strani
lista prošlosti.
Izmedju nas
položim
indigo-papir
i pritišćem se
blisko uz tebe.
I onda ponovimo
sve ono
što se jednom
desilo prije.

– – – –

Vrućina pritišće
i zrak oko nas
polagano nestaje.
Dok gledamo masne
krovove grada
život za trenutak stoji
u sjenci džamije.
Negdje ispod mutnog oblaka
odmara se svijet
oslobodjen jasnoće.
Naši karakteri
perfektno se uklapaju
iza navučenih zavjesa.
Jedan kratki trenutak
ležimo tamo zajedno,
ja koji odlazim,
i ti
koja ostaješ.

– – – –

Ima dana
kad su bumbari budni
i jedno rastinje počne da cvjeta
pored kojeg su jednom proletjeli.

– – – –

U mom ormaru
visi stari kaput
kao posebna godina
zabodena u moje srce.
Ponekad ga obučem,
i izmedju redova

plešem s tobom

na svjetlećem papiru.
Oslanjam se na tebe
mada znam
da samo postojiš

u mojoj napisanoj riječi,

mada znam
da te samo budim
tankim vrhom svoje olovke.
Dopuštam svom otisku
da te dotakne
kao što sunce
osvjetljava mjesec,

uvijek vidim
samo jednu stranu
tebe.

– – – –

Utrljavam u sebe
miris trava koje štite,
zaključavam slojeve kože
četvrtinu vijeka duge,
okrećem vrijeme
ka tvrdom osjećaju
i tajnom karakteru
sa skrivenim blagom.
Unutra smo sami,
slova se poklapaju
skoro u potpunosti.
Uživam u tvom zelenilu,
s tobom ne moram da branim
svoje znakove.
S tobom nema mišljenja
o meni.
Ponekad smo
sinonim,
a ponekad
suprotnost.

– – – –

Kad čitam
tvoje riječi
postajem
nešto drugo,
i pitam se
šta je to.
Da li sam ja to
samo pridjev?
Da li to postajem
onaj drugi
kad sam s tobom?
Ili si to samo ti
što je dobro,
a ja samo onaj
kao i obično.

– – – –

Lijepa.
Na drugoj strani
reflektirajućeg stakla.
Svijetla, plava, ranoranilac.

Na ovoj strani
tvoja kafa,
sa oblakom što se vrti,
uskoro rastvorenim.
Kao izgorjela svijeća srca.
Kao maska sjevernjače.

Dvije žedne
paralelne samoće.
U harmoniji bez tona.

– – – –

Sjedam na svoje mjesto
i gledam tvoje lice preko puta.
Znam da nisi tu,
zato ti pišem
na glatkoj površini papira
o svemu što volim.
Ne pričamo, smiješimo se.
Ali glasovi duboko u nama
ljube se riječima.

– – – –

Tvoj sam pratilac,
tvoje duše štićenik.
Tu sam da te pazim,
da budem bliži
od zraka koji dišeš.

– – – –

Zaljubljeni smo.
Samo nam nedostaje
ona tajna
koja nam daje
osmijeh na licu.

– – – –

Još malo pa sam otišao,
ali prvo ću ostati trenutak,
kao stara tapeta
prekrivena novim.
Jednog dana kad sjedneš pored
zguliću decenije
i postati nostalgičan.
Onda ćeš možda razumjeti
da sam te uvijek volio.

– – – –

Napuštamo bučnu paradnu ulicu
i pišemo svoju priču
u aleji sa oblim kamenjem
i tajnim slovima.
U pozadini strmih stepenica
slavi se spas crkvenog tornja,
na svetom mjestu
od kojeg su ostale
samo konture.
Ne znam da li mi se vrti
zbog tvoje blizine
ili zbog poezije koju pišemo.
I još više mi se okreće
kad sretnem
najljepšu mustru sedamdesetih,
začinjenu lišćem svježeg karija.
Ali u tom autentičnom oblaku
sinhroniziramo vrhove prstiju
i polako padamo u tok vode
iza istorijskog zida.
Izmedju nas
zanosno ponavljanje bez kraja,
vremenski prostor bez sekundi
i lagani takt rastinja.
Paradna ulica se stišala
i sveto mjesto ispraznilo.
Od svega je ostalo
samo oblo kamenje aleje
i naša tajna priča.

– – – –

Nema ni početka
ni kraja.
Ne postoji ništa
što mozemo zaboraviti,
niti zapamtiti.
Samo smo ti i ja
jedno ispred drugog.
Potpuno goli.
I kad shvatimo
da smo samo
obostrana želja,
ne trebamo ni tragati
za onima koji nismo.

– – – –

Ja sam noćna biljka.
Kad je mjesečina
volim da se kupam
u rosi tvoga tijela.

– – – –

U svojoj budućnosti
vidim te kako padaš.
I kad te uhvatim
zaručim se s tobom.
Onda kad se sretnemo u stvarnosti
otvorimo vrijeme carskim rezom
i ispunimo sve komore ljubavi
u našim životima,
što su do sad bile prazne.

– – – –

Prije nego što počnem
zažmirim,
i unutar sebe
ugasim jednu od boja.
Na papiru crtam
ostatak sebe.
Malo toga je ostalo,
samo crnobijeli filter.
Jedino što je lijepo
u meni
si ti.
A tebe sam ugasio.

– – – –

Ti si neizbježan dio moje svakodnevnice
od trenutka kad se probudim
mariniran stranim zemljama,
do trenutka kad mi san na oči stigne.
Krećem se uzvodno,
na putu ka presadjenoj ruži.
Vrijeme mi je jedini pravac
a izvan svega ti jedini san.
Zasadjen u mojoj želji
polako raste osjećaj privrženosti
u vrtu samoće.
Hoćeš li izrasti,
prije n’o što najveća ponuda stigne?

– – – –

Mogao bih biti sve
Tvoje dobro jutro i laku noć
Pjesma što je pjevaš
Cipela u kojoj plešeš

Mogao bih biti mir
Kamilica u tvojoj vodi
Odmor pa da spavaš
Bubreg pa da ziviš

Mogao bih biti blizu
Lavanda u tvom ormaru
Slatko u tvom orahu
Sevdah na tvojim usnama

Mogao bih biti radost
Nakit kraj tvog uha
Šaptati ti lijepe riječi
Golicati te po vratu

Mogao bih biti pored
Kad demonstriraš svoju snagu
Širom cijelog svijeta
Iza svoga jastuka

Mogao bih veslati tvom domu
Kroz tvoje kapilare
Parkirati na tvojoj zjenici
Plivati u tvom zelenilu

Mogao bih hodati s tobom
Po popločanom trgu
Začinjenim mirisom ramazana
Dok se uzdah odmara s druge strane zida

Mogao bih biti sve
Osim onog kojeg zeliš

– – – –

Obično kažeš
da sam to samo ja
što sebi umišlja
sve lijepo u tebi,
da to nije tvoja zelena
zbog koje zaboravljam
sve druge boje.

– – – –

Uskoro odlazim.
Biće to jedno lako dovidjenja.
Kvadrati iznad mene
potsjećaju me na Budimpeštu.
Na vremena čekanja.
Na talase samoće.
Gornji sloj baklave.
Krhak je osjećaj
dodira tvoje tople ruke
negdje na mojoj površini.
Sigurno će nestati uskoro
i ostaće samo miris,
decenijama uredno složen
u mom inače praznom koferu.
Uskoro ni mene više neće biti,
za razliku od praznine
iza ovih rebara.
Prosjak i dalje sjedi,
šokiran veličinom donacije.
Možda se uskoro i sretnemo
kad ništa drugo ne ostane,
i talasi lagano utonu
u hladnoj refleksiji neba.

– – – –

Kad bih mogao živjeti tvoj život,
vodio bih ljubav sa sobom
cijelo vrijeme da ne zaboravim
da se volim.
Udahnuo bih dva puta
svaki put kad udahnem
da produžim svoj život
bar još jednom.
Rekao bih sebi
da sam najljepša na svijetu,
češljao bih svoju kosu ravno
jer mi lijepo stoji.
Pričao bih neprestano
da čujem svoj divni glas,
i zaspao bih mirno pored sebe
svaki put kad zaspem sama.

– – – –

Duboko u meni
zapalila si olimpijsku vatru,
koja će neprestano da gori.
Čak i onda kad me ne bude
vatra će ostati kao priča
o tvojoj vječnoj ljepoti.

– – – –

Još uvijek vidim tvoj ponos.
Još uvijek vidim tvoju snagu.
Još uvijek vidim tvoju svijetlu, mladoliku dušu
što je jednom zavela moje tamno srce.
Još uvijek te vidim kad se krećeš,
nesvjesna svoje ljepote.
Još uvijek te vidim kad ručaš,
i kad ne ručaš,
kad me tvoj osmijeh odvede
na mjesto gdje se osjećam mlad.
Još uvijek vidim tebe i sebe,
i sunce koje nas obasjava
na našem putu ka horizontu.

– – – –

… A čudne su opet ove misli, duboke ili plitke, u društvu ili usamljene, nije bitno kako ih ko vidi. I bez obzira da li cvjetam ili venem, moje su i u njima se pronalazim. Prepoznajem lice jednog mladog čovjeka, sakrivenog iza slojeva daljine. Prepoznajem lice koje se polako vraća, ali dug je put do povratka, ako ikada i dođe. Isto dug kao i putovanje koje ga je otcijepilo od cjeline, od ogledala u kojem je znao prepoznati i sebe i druge, progovoriti poznatu riječ, biti dio zajedničkog krvotoka, dio simbioze koja mu je davala poentu i bića i uma, u kojoj je bio kao organ u jednom tijelu. A znam isto da se može duž tog puta, znam da postoji i ljeto i sunce i vječni sjaj, uvijek zrelo voće, kisele i slatke jabuke, spontana salata od onog što se nađe pri ruci. Znam da postoji jer me vuče, osjećam taj vječni sjaj…

– – – –

Još uvijek sanjam o tebi,
u sitnim satima
kad se list savija
izmedju vrhova prstiju.

I tvoje oči se bude
po visinama starog grada,
kad proljeće dotakne vidike
kroz nabubrene prozore,
izlizane vremenom i mirisom halve.
I rukom starice
oslabljenog hoda.

Radjam tvoje lice
na bijelom čaršafu,
gdje moje crnilo gusto teče.
Prafem u tvojoj kosi
širi se kao svježe pala voda,
gdje žuti i crni skaču visoko.

Kalemim svoje srce pored tvog
jabukama punim orahom,
i ostajem s tobom
u vječnom dodiru.

Još uvijek sanjam o tebi.
I kad više ne sanjam.

– – – –

Htio sam da ti dam sve,
sve što srce zna da kaže.
Ali ti si željela da budeš
zvijezda padalica
na nebu koje ne vidim.
I sad kad sjedim sam
na kamenoj verandi,
izoliran vremenom,
nisam ni tužan.

– – – –

Svijetla strana
djelimično prekrivena
sa nekoliko tamnih fleka.
Samo nekoliko,
jer ne želim
da ih je previše ovdje.
Ne želim da oduzmu
previše od tvoje ljepote.
Htio bih samo da budu
mali detalj koji priča
o mojoj ljubavi.

– – – –

Prigušeni zvuci klavira
krase tih i jasan glas,
a vrijeme brutalno guta sekunde
u pomalo neobičnom ćošku,
iz nekih pradavnih vremena.
Vani šiba hladan vjetar
i dere mi vrhove ušiju,
dok se krećem ka svojoj prošlosti
sakriven i neopažen u gomili.
Osmijeh nema granica
i širi se bez kraja
u lažnom, gustom rastinju
s druge strane svijeta.
Izmedju uglova usta
bujice sretnih rijeći
u preteku padaju
preko ruba uskog stola.
Lagano se primićem mjestu
gdje predstava već odavno traje
i pišem par jednostavnih riječi
poznatom glasu bez tona.
Na rubu izderane knjige
dodajem zapis o životnom poglavlju
koje nikad neću završiti do kraja.

– – – –

Oblačim crnu haljinu,
tanku i prozirnu
kao voda puberteta.
I putujem nazad
kroz zamagljeno ogledalo duše,
do prvog brijanja
u vodenoj boji samoće.
Kad te opet sretnem
odrastaću iznova moja draga,
i pjevaću o tvom ritmu
u uskom sokaku sa bijelim rešetkama.
U zori sieste
masiraću te vječnim solima,
i saćuvaću tvoju ljepotu
u pustim sekundama što teku.

– – – –

Ostavili smo naše
Zajedničke nazivnike
U jedinom svijetlom kutu
Ove ogromne površine

Tama je bila gusta
A stvari hladne
U lebdećoj agoniji
Svih ekstrema ove zemlje

Ali ti si bila vrela
Vrelija od žara
Blizu mojih prsta

Tako da sam te ugasio

– – – –

U mutnoj periferiji oka
lutaju božićni ljudi,
dok tačkasta mustra
dodiruje moja čula.
Krojač duboko u meni
lagano prolazi pored.
Skoro da osjećam miris
svježe oštampanog papira,
dok promatram gluhi koncert
odmah iza ramena.
Sjedim i začinjavam dan
odsustvom bergamota.
Sjedim i želim
da se kafa nikad ne ispije
iz ove reflektirajuće, flekave džezve.
Sjedim i želim
budno stanje svijesti,
tamno isprženo zrno
direktno u svoju cirkulaciju.
Sjedim i želim sjajan limun,
u količinama plasiran
izmedju naših krtih sudbina.
Ali snježni čovjek kuca na vrata
i perspektiva vremena se javlja,
kao da mi kronologija života
siluje mlade misli.
Džezva je već prazna, a žuti limun
sve više gubi svoj sjaj.
U pozadini se nastavlja gluhi koncert,
u potpunosti nedirnut
slućajnošću jednog posmatrača.

– – – –

Nismo postojali ovdje
samo trenutak ranije.
I sad uskačemo u svijet bez vremena,
prije nego što nestanemo
podjednako brzo.

– – – –

Moja memorija je kao jezero. Tiho i duboko. Mrtvo i živo.
I uvijek je tu. Da nas potsjeti na nešto lijepo što smo izgubili. I nešto lijepo čemu se uvijek možemo vratiti.

– – – –

Vruć lonac je bio izvrstan, pun najljepšeg povrća ove planete. Ali kad sam otvorio oči činila mi se mješavina u želutcu prilično bezbojnom. Kao i pogled mojih očiju.

– – – –

Ovi dugi putevi
koje je duša prehodala,
kao karta
na stranim jezicima.
Svijetloplavo nebo
na sjeverozapadu,
kratka aleja
u mom sjećanju.
Ali rozmarin
na okrenutom jagnjetu,
autoput od ulica
kroz lijevu pretkomoru.
Oba dijela lijepa
na svoj način,
sa duševnim rastojanjem
svemirskih proporcija.

– – – –

Uvijek postoji dublje od dubljeg. Crnje od crnjeg. Tako mi izgleda i u životu i u nadi. Ali iznenada sve može da se promijeni u trenutku i da se nadješ na suprotnoj strani, na visokim vrhovima i bijelim beskrajnim pogledima. A ne valja ni to. Razlika je posve mala izmedju svega, na toj tankoj granici izmedju dva svijeta. Na nju utiču mnoge male stvari. Kao na primjer jačina kafe. Ili koju vrstu sira staviš u zeljanicu.

– – – –

Ponekad imam osjećaj da je sve neprekidno penjanje duž beskonačnih stepenica. I što se više penjem, više raste bol u grudima. Kao jako zategnut kaiš koji zaustavlja moje disanje i od kojeg mi se ruke tresu. Osjećam se kao hijena sa brnjicom, napetih žila i ispalih očiju. Tražim stvari oko sebe, predmete emocionalnih vrijednosti, sa efektom droge koja me vadi iz mog tijela. Zamišljam život u kojem nisam primoran da gledam na most za pješake, preko kojeg niko ne prolazi. Što me brutalno potsjeća na vrijeme čekanja. Na vrijeme gorke kafe, u staklu što mijenja boje. Na vrijeme sijedog čovjeka sa uredno potkraćenim brkom. Istog čovjeka što ispravlja pogrešan ugao u inače perfektno uvježbanim pokretima. Slijedim ga pogledom sve dok mu se ledja ne izgube iza zatvorenih vrata. I nakon toga…

… sve popušta. Bol u grudima, gorčina u kafi. Ruke se prestaju tresti i ljudi se opet šeću po mostu. Poznata pjesma Scott McKenzija plete mi se u kosu. Snažna kao igla u veni. Sve što preostaje su stepenice, znak koji se konstantno vraća i drži me budnim na ovoj drugoj strani.

– – – –

Poluokrugli pozor
podijeljen na sitna krila.
Iza njega plavo nebo,
meko kao gusta trava
nešto prerasla,
nježno kao dodir
po obrazu.
Sva pamučna polja ove zemlje
sabrana na tvom licu.
Na njima ležim
i spavam bez ijednog kompromisa.
U slobodi bez kraja.

– – – –

Glasom sove
grlim topli kamen
nakon zalaska sunca,
jako da mi koža trne.
Ako bar još malo snage preostane
držim i goluba u svojoj ruci.
Plačemo i smijemo se,
pričamo o slobodi.
Kamen postaje šolja,
žuta s crninom u sebi.
Tamo se budućnost sakriva
u minimalnom potkrovlju,
sa golubom pored visokog prozora
i sovom bez slobode.

– – – –

Prvi put kad sam te sreo
osjetio sam vrelinu
popodnevnog sunca,
preko cijelog lica.
I sad sam evo potnuno izgorio.

– – – –

Jelo je servirano. Za dvoje.
Potpuno nedodirnuto.

Preko cijelog stola
povraćam svoju dušu.
Crnu. Gustu. I tešku.
Zagušujuću
kao otvorena kaca kupusa
preko ljetne cvjetne bašte,
preko aranžiranih saksija
sa mirisom majčine dušice
utrljanom u naše prste,
ispred punog doma kulture
ispunjenog svećanim haljinama.

Evo me. U svoj ovoj crnini.
U utrobi svoje duše. U tvrdoj jetri.
Širim se, skoro bez granica.
Crnina je moja tuga.
I ljubav koju dajem,
bilionima ljudi
širom cijelog svijeta.
Ili nikome. Jer je malo.
Svakom od njih.

I onda sve postaje besmisleno.
Bolje je da prestanem,
jer možda nestanem u svemu.
Crnina je i moja ljubav tebi,
neizmjerno bogatstvo u mom srcu
što lebdi u kapsuli,
u svijetu udara
preko cijelog mog tijela.
Možda jednog dana pronadje put
do jedne usamljene ruže,
u jednom zapuštenom vrtu.

– – – –

Nije samo toz u kafi,
sa mojim koracima kojim idem
prema mjestu gdje tjeskoba prestaje,
što govori o nama.

Nije ni orah u tvojoj jabuci,
što je zemljak tvoj sa istoka servira
na jednom mjestu sa djelima u crnobijelom,
što govori o nama.

A nije ni cigareta,
ugašena na drugoj strani ledene vode
sa lokumom nedodirnutim,
što govori o nama.

Nego je i vrelina duboko u meni,
koja puni moje riječi toplinom
i postaje pupčana vrpca
izmedju naših srca,
što govori o nama.

– – – –

Zadnja noć na putovanju.
Računam zvijezde na vedrom nebu.
Ne znam da li je to život iz mora
što se ogleda gore,
ili sam to ja koji se guši
u hiljadama lijepih slova,
sjajnih kao oči tek zaljubljenog
kad mu se srce preseli u stomak.

– – – –

Ispred mene pusti trotoari.
Računam ih korak po korak,
godinama što sam gazio
paralelan svijet koji sam izdao.
Gledam korov koji raste
u pukotinama mojih sjećanja,
kao tvoja suha kosa
zasadjena duboko u mojim čulima.

– – – –

I kad ništa ne vidim i ne čujem.
I kad nemam ni ruku ni nogu.
I sve dok me olovka s rezervoarom služi,
gadjaću vas svojim riječima,
nikad ne napisanim.
Gadjaću vas svojim riječima,
nikad ne pročitanim.
Jer ni usta nemam.

– – – –

Postoje lijepa mjesta, sa dekorima i velikim fasadama, sa cvijećem u bogatim bojama što raste prema nebu. Postoje takodje i napuštena mjesta, kao duše nasukane na morskim liticama i oštrim rubovima. Sa katancima na svojim srcima, ne nalaze put kući. Kao mobilni telefoni bez punjača, gledju kroz male otvore u potrazi za svjetlom, sakrivenim iza drveća.

Postoje kontrasti. Stari dimnjaci, a pored njih solarne ćelije. I dede sa unucima gledaju maglu u pozadini i udaljene snove koji nikada ne postadoše stvarnost. Sad im samo džezva s ključajučom vodom društvo pravi.

Postoji istorija koju čitamo našim bosim stopama dok hodamo kroz bajke, kroz različitie slojeve dobra i zla. Ili gazimo meke i solidne temelje na kojima nam se život oslanja. Staza pokazuje put u prošlost, gdje smokve rastu kao korov na rubu tupe stepenice.

Postoje mjesta na kojima naši preci spavaju, okruženi barskim stolicama i agregatima koji bruje i stvaraju ugodnu klimu. Postoje i križevi koji vise na električnim vodovima, perspektiva koja vara. Toranj se diže visoko prema nebu i postaje oaza koja zauvijek čuva svoje blago, iza čvrstih vrata ofarbanih zeleno.

Postoje snage koje se sreću slučajno. Gromade, drveće i željeza, u umaku od šišarke i divljeg ružmarina. Postoji napušten luksuz koji vrišti svoju prazninu, gdje urbane kulture jasno preuzimaju, podjednako kroz grafiku kao i kroz kese pune psećih govana. Postoji i optimizam, maslina pored prozora tvoje spavaće sobe. I pogled na more, sa mješalicom između.

Postoje i jela koja povezuju biljke i životinje, ljude koji žive širom svijeta. Kao crno vino i pivo, te sočna kremenadla, što vežu tebe i mene. A ti na drugoj strani stola, isto lijepa i sad kao i onda kad te sretoh. Moje misli putuju tebi južno, ali uzvodno, tamo gdje nam se putevi sastaju, negdje blizu dijafragme, svaki put kad pomislim na tebe.

Postoji kamenje koje govori o svim mogućim sudbinama. Kao i tvoje slike, na putu kojim hodaš, jer znaš da ih slikaš iz nekog razloga skrivenog duboko u tvom srcu. U slikama su priče uz koje možemo da nazdravimo. A ovo je priča od mene tebi, kao hvala sto me čitaš.

– – – –

Ostavljam zelena brda,
ostavljam struje koje nose,
ostavljam zidove koji vežu,
sa bolom koji teče
kroz vene moje.

Ostavljam Osmana s hašlamama,
ostavljam Mumina sa jezerskom rakijom,
Ostavljam Velida sa kolonjskom,
ostavljam Mensura s osmjehom
i sjećanjima sa rukometnog igrališta.

Ostavljam isto svoju dušu
na tajnom mjestu,
i nadam se da ćemo se opet sresti
u klupku ljudi
sa šumećom vodom ispod.

Putujem od sebe do tebe,
do najbližeg mjesta
južno od mog srca.
Ali putovanje je dugo
od mog srca do tvog.

Putujem takodje s nadom
da ću jednog dana doći
i častiti te lijepim pričama
iz jednog mjesta sa storama od vode,
sa plažama od sedre,
sa ljubavlju u svakom uzdahu.

– – – –

Ovo nije ni prvo ni posljednje što pišem. Riječi su i ranije svjedočile unutrašnja proživljavanja ovog bića. Hartija je i sad glavni pratilac mojih misli, mada ponekad odlutam na nove moderne i glatke podloge koje jasno reflektuju ove masne prste. I ovaj put kao i onaj počinjem bez cilja i zamisli, ovako spontano – to što mi je na umu i ovdje se ogleda. A mnogo toga se ogleda i iz pozadine izaziva, sve što sam godinama držao na odstojanju, prikladno dalekom da me ne zamara i ne oduzima mi snagu beskorisno. Bio sam siguran da će se to jednog dana promijeniti i potpuno nestati, da će biti poraženo do temelja i ostati dio prošlosti. Ali pogriješio sam u svom razmišljanju. Ne da nije nestalo nego je to i poraslo i ojačalo, pa me sad svakodnevno proganja. Nameće se i kad treba i kad ne treba, broji mi zalogaje, prati me kad se krećem, kao pogled nekog koga ne primjećujem a znam da me gleda na odstojanju, isto prikladno dalekom. Prati me u svakom uzdisaju i polako me preuzima. Pred njim gubim snagu, osnovu na kojoj stojim. I polako slabim i gubim karakter pred očima svih oko mene. Svi su svjedoci i svi u mene motre, i što više motre više slabim jer ne mogu da se oduprem tom masivnom pritisku koji je totalno suprotan onom što sad želim i što mislim da je ispravno. A ne želim da me iko vidi kad sam slab. A sad sam slab, užasno sam slab. I ne želim da mi iko pruža ruku jer nemam snage da je stisnem, dovoljno iz poštovanja. Jer ono što mi nude je jako, i kad nisam u stanju da uzvratim istom jačinom i sa istim respektom bolje je da ne prihvatim taj srdačan znak sa druge strane. Ne želim ni da me iko traži, bolje je da me ne nađu. Dok sve ne prođe. Dok me sve ne napusti. I ove borbe što me slamaju, i ove oslabljene misli koje se jedva sklapaju u neku iole jasnu cjelinu. Potpuno sam nejasan, sebi nepoznat a kamoli nekom drugom ko ne vidi unutar ove kože, što je ovom kaosu mala. I neelstična. Kruta i lomljiva, krhka kao da je bez sadržaja. A puna je svega. I žudnje i volje i čežnje, a ne pronalazi put ni naprijed ni nazad. Nego samo visi, bezvrijedna. I prozirna, skoro nevidljiva. Jer takvom je činim. I kome bih išta mogao da pružim. Nevidljiv i bezvrijedan, taman u svojoj noći, svijetao u svom danu, dubok u svom pogledu koji ne gleda nikome u oči. Ni samom sebi, pa bar da priznam šta bih želio. Ili bar da osjetim, da mi to snage da, za korak ili dva. Da negdje krenem, pa i da pogriješim nije važno. Bolje bi mi bilo. Nego da trunem u svojim mislima bez cilja. Mislima koje me okružuju kao tekućina zatvorene zdjele, koja pojačava ukus usamljenog srca, izolovanog od svega ostalog. Nek me neko razbije, pa da se prospem po svijetu. Da me bude svugdje i nigdje, sa svakim i nisakim, da me ima i da me nema. Sve je bolje od ove ustajalosti, što prkosi i meni i vremenu. A čudne su opet ove misli, duboke ili plitke, u društvu ili usamljene, nije bitno kako ih ko vidi. I bez obzira da li cvjetam ili venem, moje su i u njima se pronalazim. Prepoznajem lice jednog mladog čovjeka, sakrivenog iza slojeva daljine. Prepoznajem lice koje se polako vraća, ali dug je put do povratka, ako ikada i dođe. Isto dug kao i putovanje koje ga je otcijepilo od cjeline, od ogledala u kojem je znao prepoznati i sebe i druge, progovoriti poznatu riječ, biti dio zajedničkog krvotoka, dio simbioze koja mu je davala poentu i bića i uma, u kojoj je bio kao organ u jednom tijelu. A znam isto da se može duž tog puta, znam da postoji i ljeto i sunce i vječni sjaj, uvijek zrelo voće, kisele i slatke jabuke, spontana salata od onog što se nađe pri ruci. Znam da postoji jer me vuče, osjećam taj vječni sjaj. I kad mi kaže „šta to ima u meni“, pomislim i na oči i na kosu i na cijelo biće, pomislim i na sebe, pa kad sve to sklopim potpuno se oduzmem. A kamoli kad sjedim pored, izgubum se u bujici ukročenih želja, sve se u meni budi kao i ove riječi iz natopljene misli. Kao voda iz starog šadrvana, odmah pored džamije Esme sultanije.